Total Pageviews

Monday, January 27, 2014

Nepokorena pjesma




by Zlata Zunic on Friday, October 29, 2010 at 12:29am
Za utjehu i blagost prihvatanja,
Reći tek: Hvala! premalo je.
Ispraznošću zavitlat: „Volim te!“
Iza kulisa čednosti i istine,
Prašnjavim zvukom stare činele,
Grubošću greze prošlosti zaturene,
Ledeno je,
Metalno
Škrgutanje.

Privit strpljivom ramenu umorno čelo,
Skrivajuć sebe sjećanjem zarobljenu,
Trpkom patnjom zaodjevenu,
Vječno besanim „zašto“prekrivenu
Na stazama iz davnina zalutala,
Slomljenih krila u zvijezde urasla,
Opskurno je
Licemjerno
Nepotrebno.

Trgnu me iz sna jastreb kliktavo
kroz tek olistalo, bremenito nebo,
kružeći pobjedonosno i moćno.
Oholost me grabljivice zebnjom stegnu,
Dah zaledi reskom javom zatečenu,
Konrapunktom fuge znane uzdrhtalu,
Iskonom
Zloslutnim
Pripremljenu.

Otrovom oslikan lik neznanke se prikrade
Da ponovo kandžama zgrabi dio snova i jave.
Zaustavih je oprezom novog budjenja zaštićena,
Utvaru znanu,upletenu mrežom besrama,
Ogorjelu bezbožnošću, iz grijeha izmiljelu,
Dok demonskim pirom slavi staru pobjedu,
Pohlepom
Rastočenu,
Grotesknu.

Zločin je davno učinjen, odjekuje mislima pobuna.
Ne želim ga zauzlanog međ` svojim djelima.
Sagradila sam im svetost blaženstva dragocjena,
U tajanstvenoj sigurnosti baštinjenoga:
Ljubavi nesebičnoj što sluti sreću novih početaka,
Dok čvrsto držim čaroliju nedosanjanih svitanja,
Smjernih
Iskrenih
Nepokorenih.






No comments:

Post a Comment