Što ti se to nečujno prikrada,
Dragi Asklepije?!
Ovo nisu gladni i iscrpljeni
lavovi
U pijesku arena novih koloseuma.
To, učitelju, griješna zmija
dvonožna,
Donesena iz dalekih pustara,
na pramcu robovskih galija,
Otvara crna usta pohote,
smrtonosna i otrovna.
Sklupčana u kavezu nesna,
Tjeskobna i zebnjom zgrožena,
Zbog ledenih strijela u očima
ispraznih i taštih smrtnika.
Svijetom zavodljivim i razornim
u njegovoj nadmoći,
I sužnja čežnjivim beznađem
u povratak ognjištu sigurnosti,
gdje iskra zapretena ostade!
Iskupljenju silnika jedina si nada ,
Mudri Asklepije!
Ti, što Božanskog uzdarja
Čudesnog napitka magije
Iz desne strane Gorgone,
Uskrsnuća si otjelovljenje!
I, ako se ne urušiš netragom
pod najmoćnijim otrovom,
Alhemijom bola stvorenog
iz hiljada poraza,
Zgusnutog neznanom mjerom
straha i uvreda,
Prolomiće nebo, odjeknuti ehom
riječ okrutna,
A, palčevi publike, željnje
ushita,
okrenuti nadolje,
Zahtijevaće smrt jeftinog zmijskog klauna,
Znak poraza i pokore!
