Poštovani posjetitelji,
Nemalo sam bila nedavno iznenađena kada sam se ulogovala na Blog, naišavši na upozorenje da, zbog sadržaja, na svoju odgovornost otvarate stranice koje donose, uz književno-satirične eseje i književne recenzije, tekstove o nekim mojim ličnim zapažanjima, prijepiskama i proživljavanjima, posebno od trenutka kada sam saznala da imam karcinom i da predstoji dug perido neizvjesnosti i liječenja.Čega se plaše svi oni koji se zaklinju u samo njima znanu istinu? Kritička misao pravdenih je uvijek završavala na lomači ljudske pohlepe i morbidne želje za moći, pa ako su se prepoznali svi što su svoju dušu davno učinili neosjetljivim na tuđu patnju i bol, svoje srce sahranili ispod debelo naplaćenih žrtava bosanskohercegovačkog sramnog pokolja, dok su im obitelji u inozemstvu skupljale "donacije" za predvodnike nove demokracije koji su odlučivali o sudbini svakog pojedinačno prema zaslugama za njihov boljitak, tada mogu razumjeti strah od istine.
Nakon svega proživljenog, došao je dan koga sam silno plašila: dan kad nas ne uzbuđuju tuđe klevete ni kletve, svjedeno, dan u kome je prekretnica što krije jednu nevidljivu zamku, vrlo opasnu, sa posljedicama kjoje se ne liječe niti jednom ljekovitom supstancom: prestaje interesovanje za sve što nas je ikada radovalo, ali i pozlijedilo, i gledaš
na to kao na ustajale otpatke koji nisu u stanju ništa novo da smisle,
nego vegetiraju do crvljivosti onoga što nazivamo duhom i dušom...Uvjeravam vas da smijeh nema isto značenje, nevažan je, ali ostaje potreba da posipamo mrvice i znakove pored puta kako bismo pošasti potpunog odumiranja čula spasili barem jednog plemenitog od obijesne hajdučije s drumova ove napaćene zemlje. Oni su poraženi tek kada shvate da su iz srca
zauvijek nestali, da ništa ne znače, da za njihov nož nema ranjivog mjesta, da su sjeni koje nisu učinile
štetu znanjem i dovitljivošću intelektualno superiornih, već skrivenim ostacima surovog animalnog predatora što, s vremena na vrijeme, zakrabuljen preživljava u memli i blatu močvare.
Draga prijateljice,
Nedostajete
mi, a pakao kroz koji sam prolazila bez roptanja, da ne bih uznemirlila
draga bića, dovoljno već uplašena i razorena Stradijom, ne bih nikome
poželjela. Jednog dana ću ti pričati o tome. Citostatici koje još uvijek
dobijam, doslovno me drže na postelji i do 12-14 dana. MOJA ČELIČNA
VOLJA je ovdje na FB, a ne ja kojoj se smračilo pred očima i ono malo
svjetla na obzoru, u čije cvjetanje sam duboko vjerovala. I nakon ružnog
saznanja da bolujem od karcinoma, potom operacije, pa ponovnih terapija,
nisam duhom posustala, premda, moram ti priznati, praznina grubo
odzvanja. Nisam dopustila da me um vlastiti iznevjeri, jer svako
pretjerivanje jeste bezumnost, pa bila to i borba za pravdu, istinu i
pomirenje, ili protivu nemani u sebi, što prijeti da me uništi,
oduzimajući i zadnju nadu da ću doživjeti kraj jednog ružnog sna, budeći
se iz nespokoja.
Ovdje sam jako usamljena, ne zato što nema ljudi
sličnih meni, već zbog zastrašujućeg teroriziranja političkih vođa
milion partija i stranaka, koje nisu ideološki različite, a još manje
determinirane, a lišene su bilo kakvog programa, bez odgovornosti prema
historiji, jer su svi skupa postali sakupljači posljednjeg zrna zlata
ugroženih naroda, te neshvatljivih i krajnje dehumanitiranih poreza na
sirotinju! Da li si čula da se na siromaštvo igdje plaća porez? E, ovdje
su i mrtve duše i nezaposleni, dakle najborjniji dio "populacije", ukalkulirani, naprosto, jer su izvor novaca od
međunarodne zajednice, zabavljene značajnijim poslovima: krađom tuđih resursa. Ako brojno
stanje padne ispod očekivane kvote, nema više pomoći svijeta kome smo,
kako mi se čini, postali prlično gadljiv teret.
U toj i takvoj osami,
brojim minute, čekajući da nešto prođe, nestane, dajući sve od sebe da
me ne opaze oni koji ciljaju na djecu...Da, mila moja: djeca vrhunskih
intelektualaca, nekadašnjih autoriteta, postali su opsesija bratskih
talova nove elite starih uhljupa, koji bi da im vide leđa, ekonomski ih
potpuno devalvirajući i igrajući na kartu dostojanstva. O njihovim
životima su odlučivali djedovi i otac moje djece, a to ih, ne samo da
nije obavezalo na moralni čin pružanja ruke pomoćnice, već naprotiv,
radja u njima nevjerojatno iracionalan animozitet koji bi da demonstra
kako njih devojica, unuci proslavljenog komandanta i poton jeg predjednika Sreza, mogu biti samo njihvi
šoferi ili lojalnost dokazivati nošenjem skuta!
Ništa novo pod kapom nebeskom, a život prolazi neumoljivo. I, još k tome, odjednput vidim da vas nikoga nema. Znaš, najprije me
uplašilo: "Šta se dešava?" Znam da je ponovo pokrenuta haranga zbog moje
tužbe koja, tek sad sa karcinomom, dobija snagu dokaza zastražujuće arogancije i ignoriranja sve težih uvjeta življenja potpuno nemoćnih žitelja ove i od Boga napuštene zemlje... I, svi
bježe u svoj kutak mraka, da spasu glave!
Neću biti lažno
skromna: bila sam, kao i moji sinovi, najbolje što je ova zemlja imala.
Odrekli su nas se, učinili da izgubimo vrijeme, a sad gubimo glave
narušenim zdravljem ... Nije se smjelo desiti, jer je ovaj put
ireverzibilan. Nikada više neće niko moći sebi laskati da smo narod od milion i pol poluetničkih duša,
nacija u razvoju sa petz novoređenih dnevno, ili šta već, jer je pohlepa pojela ideju, a realizirana je prostačkim i primitivnim obeščašćivanjem koje se, kao metod logora, geta, gulaga, primjenjje još od iskona. Oprosti im Bože, nisu
znali šta rade! Za nešto veliko, treba imati osobnu ingenioznost,
impresiovnu mentalnu snagu i duhovne vidike dalje od vlastite pružene ruke. Barem koji
centimetar. Žestiti se na mene što ovo govorim i pišem u zemlji gdje pravnici, sa smiješkom na usnama, onako kao usput dodaju kako je pravda za bogate, samo petnaestak godina nakon sasvim drugačijeg sisetma vrednovanja i mjerenja pojedinčane i kolektivne kvalitete, ravno je
demenciji!
Svim svojim bićem, a i djelima, dokazala sam patriotizam i ljubav prema
domovini, gdje je moj porod trebalo da se ovaploti. Zato nisam otišla, već ostala, ni časa ne sumnjajući u čast i solidarnost supatnika i suputnika, da bih se kao bezemljaš, pauperizirani žitelj grada, što se oslanja na svoje znanje i i umijeće, osvjedočila kako jeste put do pakla popločan dobrim namjerama! I, postali smo samo suvišna usta koja vapiju za radom i učenjem, jer su objema nogama na golom asfaltu, bez kuće na moru, bez jahte, bez svega što je danas statusni simbol bezdušne gramzivosti, kao najvišeg kriterija privrženosti Novom Dobu i njegovim gospodarima. Nažalost, neki
klinci sa seoskih imanja, u Armani odijelima i obvezatrnim Audijima,
Poršeima, Jaguarima (u Bosni!) su imali drugačiju ideju, približniju globalistizoranim modelima podjela u množenjima: napravili su
Frankenštajna i hoće ga osoviti na noge. Sve i da uspiju, prvi će sami
stradati od maloumnog gorostasa koga su invencijom egoizma, krivog tumačenja svoje uloge i misije u historijskim razmjerama, sa skučenim, pa i poptuno pogrešnim vidicima o solidarnosti i kolektivizmu, osmislili. Za bolje nisu bili
projektirani!
24. 01.13