Poštovani posjetitelji,
Nemalo sam bila nedavno iznenađena kada sam se ulogovala na Blog, naišavši na upozorenje da, zbog sadržaja, na svoju odgovornost otvarate stranice koje donose, uz književno-satirične eseje i književne recenzije, tekstove o nekim mojim ličnim zapažanjima, prijepiskama i proživljavanjima, posebno od trenutka kada sam saznala da imam karcinom i da predstoji dug perido neizvjesnosti i liječenja.Čega se plaše svi oni koji se zaklinju u samo njima znanu istinu? Kritička misao pravdenih je uvijek završavala na lomači ljudske pohlepe i morbidne želje za moći, pa ako su se prepoznali svi što su svoju dušu davno učinili neosjetljivim na tuđu patnju i bol, svoje srce sahranili ispod debelo naplaćenih žrtava bosanskohercegovačkog sramnog pokolja, dok su im obitelji u inozemstvu skupljale "donacije" za predvodnike nove demokracije koji su odlučivali o sudbini svakog pojedinačno prema zaslugama za njihov boljitak, tada mogu razumjeti strah od istine.
Nakon svega proživljenog, došao je dan koga sam silno plašila: dan kad nas ne uzbuđuju tuđe klevete ni kletve, svjedeno, dan u kome je prekretnica što krije jednu nevidljivu zamku, vrlo opasnu, sa posljedicama kjoje se ne liječe niti jednom ljekovitom supstancom: prestaje interesovanje za sve što nas je ikada radovalo, ali i pozlijedilo, i gledaš na to kao na ustajale otpatke koji nisu u stanju ništa novo da smisle, nego vegetiraju do crvljivosti onoga što nazivamo duhom i dušom...Uvjeravam vas da smijeh nema isto značenje, nevažan je, ali ostaje potreba da posipamo mrvice i znakove pored puta kako bismo pošasti potpunog odumiranja čula spasili barem jednog plemenitog od obijesne hajdučije s drumova ove napaćene zemlje. Oni su poraženi tek kada shvate da su iz srca zauvijek nestali, da ništa ne znače, da za njihov nož nema ranjivog mjesta, da su sjeni koje nisu učinile štetu znanjem i dovitljivošću intelektualno superiornih, već skrivenim ostacima surovog animalnog predatora što, s vremena na vrijeme, zakrabuljen preživljava u memli i blatu močvare.
Nemalo sam bila nedavno iznenađena kada sam se ulogovala na Blog, naišavši na upozorenje da, zbog sadržaja, na svoju odgovornost otvarate stranice koje donose, uz književno-satirične eseje i književne recenzije, tekstove o nekim mojim ličnim zapažanjima, prijepiskama i proživljavanjima, posebno od trenutka kada sam saznala da imam karcinom i da predstoji dug perido neizvjesnosti i liječenja.Čega se plaše svi oni koji se zaklinju u samo njima znanu istinu? Kritička misao pravdenih je uvijek završavala na lomači ljudske pohlepe i morbidne želje za moći, pa ako su se prepoznali svi što su svoju dušu davno učinili neosjetljivim na tuđu patnju i bol, svoje srce sahranili ispod debelo naplaćenih žrtava bosanskohercegovačkog sramnog pokolja, dok su im obitelji u inozemstvu skupljale "donacije" za predvodnike nove demokracije koji su odlučivali o sudbini svakog pojedinačno prema zaslugama za njihov boljitak, tada mogu razumjeti strah od istine.
Nakon svega proživljenog, došao je dan koga sam silno plašila: dan kad nas ne uzbuđuju tuđe klevete ni kletve, svjedeno, dan u kome je prekretnica što krije jednu nevidljivu zamku, vrlo opasnu, sa posljedicama kjoje se ne liječe niti jednom ljekovitom supstancom: prestaje interesovanje za sve što nas je ikada radovalo, ali i pozlijedilo, i gledaš na to kao na ustajale otpatke koji nisu u stanju ništa novo da smisle, nego vegetiraju do crvljivosti onoga što nazivamo duhom i dušom...Uvjeravam vas da smijeh nema isto značenje, nevažan je, ali ostaje potreba da posipamo mrvice i znakove pored puta kako bismo pošasti potpunog odumiranja čula spasili barem jednog plemenitog od obijesne hajdučije s drumova ove napaćene zemlje. Oni su poraženi tek kada shvate da su iz srca zauvijek nestali, da ništa ne znače, da za njihov nož nema ranjivog mjesta, da su sjeni koje nisu učinile štetu znanjem i dovitljivošću intelektualno superiornih, već skrivenim ostacima surovog animalnog predatora što, s vremena na vrijeme, zakrabuljen preživljava u memli i blatu močvare.
No comments:
Post a Comment