Total Pageviews

Thursday, June 28, 2012

TRUMANOVA JAJA I MUK ELOIA



(februar 2012, kolumna u MaxMinus-u, ili anticipacija junskih dešavanja)


Ko zadobije vlast, izgubi razum. (Platon)

Surogat razmućene civilizacije Divljeg Zapada
Odsutno zurim u PiCija kao autista, svjetlosnim godinama udaljena od ovog čudnog vakta, projektiranog za neku novu vrstu Zemljana, u procjepu vremena udobno ušančenih, što nas svako malo u svoje prostrane podzemne hodnike uvuku, implantirajući novu od mnogobrojnih „celofan mudrolija ", kojima se, postepeno i pod krinkom, uzimaju slobode, valjda zbog mogućnosti samoranjavanja, i nameće globalna kontrola nad životom, uključujući i nova pravila umiranja! Sferično-haotično se kotrljam od jedne do druge teme i dileme. Promrmljah za sebe: „Moram se koncentrirati, ako neću da provdem sate nad običnim tekstom koji je neobičan samo zato što valja uvezati svu bjelosvjetsku papazjaniju u suvislu cjelinu, a i polemizirati sa usopljenim trbuhozborcima koji, za lijepu paru i sinekuru, brane sebe i svoje gospodare argumentima čije agregatno stanje ni u mini ledenom dobu, samo dvije sedmice ranije, ne bi držali ni pol džezve hladne vode.“ Kako se od zime i gladi pomrla sirotinja diljem svijeta, a i ratovi s kraja proteklog i početka novog milenija redefiniranih razvojnih ciljeva globalnog partnerstva, artikuliraju kao neizbježni pratilac svakodnevnih prežvakavanja retuširane prošlosti i ružičasto projicirane budućnost, pokušavam se fokusirati na najbitnije. Dvojim, pritom, što je važnije: da li već gotovo izvjestan napad alijanse na  Iran, uz neuvjerljivu retoriku koja prati realiziranje sanitarnog (čitati: bez oružja!) koridora kroz blisko i srednjoistočni put sirovina, pardon: svile, ili, moguće, domaća pokerašaka scena vječitih blefera na kartama političkog profita? A, možda, i mi, obični smrtnici, što ovako maleni ispod zvijezda dignute glave odlučno snishodljivi koračamo ka sigurnosti kraja, da se Olimp ne dosjeti prije vremena smjestiti nas šest stopa u utrobu Majčice Zemlje, odakle smo, vele, ponikli? Jer, ona još jedina pomno skriva greške u čudo života upućenih, zanavjek praštajući našu neokajanu griješnost rođenja i prokletstvo koegzistiranja sa barbarogenom, u kainskom okršaju.

Otkočena misao ja sam đavo
Učini mi se da je sve rečeno sublimirano u jednom davnom izumu koji je spasavao svijet izumiranja: Trumanova jaja! I, bijaše svjetlost, nestade tama; sreća se širila poput miomirisa egzotikom orijenta začinjenih invencija majstora kulinarskih vještina, što predugo izgladnjivanim stvaraju iluziju sitosti toplog utočišta u ljepotama ovosvjetskog holograma! Hm, odličan lajtmotiv, jer smo postali surogat razmućene civilizacije Divljeg Zapada u pokušaju, zapleli u istoriju i gledamo u budućnost očiju prepunih prošlosti. Jest da mud(r)ologe zabolje uho za svo ovo pisanije, ali mi je milo upravo to saznanje, jer će im promaći i vijest da nisu više prvi na čelu kolone bogova, a taj se previd na Balkanu plaća povelikom đumrukom (carina). I sve ovo skupljeno na jednu gomilu, asociralo me, u dobar čas, na konceptualiziranje dijalektike predstavljanja dominacije muškog roda kroz feminističku ambivalnetnost! Moram priznati, masculin atribucija, čak i jajeta, tog izvora života, u meni pobuđuje osjećanje vlastite neadkvatnosti marginalca koji bi da utrči u središte priče i razbuca asimetriju lingvističke zablude u klasifikaciji. Baš zbog jajeta, imenice srednjeg roda u našem jeziku, koja je dobila konotaciju spasonosne formule života kroz tehnološki iskorak konzerviranja u dehidriranom stanju, da bi bila konzumirana, tokom svih svjetskih postratnih sukoba (kao da sve krvave revolucije nisu ratovi!), u sintagmi „Trumanova jaja“, pripisujući, tako, zaslugu za bogomdano pravo na život, superiornim, kosmatim bićima, relativizirajući ženski doprinos. Naspoljetku, nije li i Truman od majke rođeno biće, gologlavo i gologuzo?! Nasmijah se u sebi zbog ovih svojih varijacija o temi rodne jednakosti: „Šta sve živu čovjeku ne pada napamet, kad se odmetne od klišea!?“ Priče o jednakosti su salonska  šarada dokonih i narcisodino ubijeđenih aukcionara i kolekcionara ljudskih slabosti, zaključih prije no što mi misao skrenu put reanimiranih religijskih proturječja koja se uvijek i, u pravilu, javljaju kao prethodnica nekog novoprojektiranog puta za okršaj, a sve u dobroj namjeri, sa iritantnim  vokabularom i još iritantnijom stiliskom formacijom jezika, nerazumljivog običnom čovjeku.

Islam u žiži idejno tempiranog koncepta 
Oscar Wilde
Oštra pera aktualnih „analitičara“ Islama, kojima ne nedostaje retoričke i misaone discipline dok svjedoče kako se muslimanski svijet tek na početku 21. vijeka zahuktao u Renesansu, valjda, kroz korištenje modernog naoružanja u dokazivanju pravne norme i kulturološko-civilizacijskih standarda. Nikako se, pritom, ne spominje da su unutar današnjim najmoćnijih država svijeta bila nepoznata kupatila i hamamdžici, oliti guzoperi Vizantije i Arapskih sredjovjekovnih država, dok je Europa kakala kroz prozore i davila se u koleri, te da se Renesansa, lege artis, zasniva na civilizacijama Istoka koje su prenosili arapski i jevrejski naučnici i mislioci, do Kordobskog kalifata, pa i dalje. Bernard Lewis, (rođen 31. svibnja 1916), izuzetno cijenjen britansko-američki povjesničar (i obavještajac), znanstvenik u oblasti orijentalnih studija i politički komentator, Jevrej porijeklom, u svojim analitički argumentiranim traktatima govori da su tokom islamskog Zlatnog doba (oko 750 CE -. C 1258 CE), pa i kasnije, do kraja 16.og stoljeća, filozofi, naučnici i inženjeri iz tog civilizacijskog kruga pridonijeli razvoju tehničkog, tehnološkog i intelektualnog stvaralaštva, očuvanjem tradicije nestalih civilizacija i njenim unaprjeđivanjem vlastitim izumima i inovacijama. Savim je druga priča potonje zaostajanje, pa i nazadovanje kroz sindrom kolonijalne ovisnosti, ilustrativno sublimirane u krilatici Dezmonda Tutu-a: “Kada ste došli, imali ste Knjigu u ruci, a mi zemlju. Dali ste nam Knjigu i pozvali da kleknemo i molimo se zajedno zajedničkom Bogu. Kad smo otvorili oči, vi ste imali zemlju, a nama je ostala Knjiga!“

Nutricionistička hereza ikonoklasta 


Witkiewicz, Stanislaw Ignacy (1885-1939)
General Confusion 1920Movement: Expressionism
Theme: AllegoryTechnique: Oil on canvasMuseum: 
National Museum: Krakow, Poland
Na drugoj strani nove linije razgraničenja, pak, pragmatizam novozavjetnih branitelja najmlađe Abrahamske religije u BiH, identično političkoj matrici najjačih državotvornih struktura, što su se održale na zelenoj grani i u razvalinama exyu, personificiranih onomad u vojnom i bezbjednosnom sigurnosnom sustavu, iz kojih su izmiljeli danas nedodorljivi tajkuni, reducira se, u pravilu, na lik i djelo nekolicine, a ne vascijelog naroda, dobrano ugroženog i varljivim mirom. Svom silinom ratoborne retorike, iza leđa moćnih zaštitnika, obrušavaju se dojučerašnji ideološki čistunci i uzdanice SKJ na kritičare odveć oštrog i ničim odbranjivog klasnog raslojavanja u ratom poharanoj zemlji. Nije li malo previše braniti očito zbunjena sakralna i svjetovna vođstva koji se snagom svog socijalnog upliva odriču nutricionističke hereze onih što bi htjeli napuniti trbuhe, i to nakon godina gladovanja, ugrožavajući metabolizam, čije zdravlje je vođama najviši etički cilj, oliti moralni imperativ? I, meni se, evo, pobrkali harfovi, pa nikako da se dosjetim kako su ti isti alhemičari uspjeli spojiti sakralni etički kodeks kapital odnosa sa ideološkom zabludom profane marksističke jednakosti među ljudima, odakle su, sa svim espapom i privilegijama, potekli? Opet sam nešto bitnog propustila, a sve od Titina vakta! E, baš dugo pamtim, a nemam više ni sliku Crvenkapce u bijeloj košuljici i marinsko-plavoj plisiranoj suknjici, što ne znači da su posrnule i bajkom ozračene lisice i vukovi, zbog kojih smo silno plakali dok nam je mama čitala Ćopićevog „Mačka i pijetla“, te Grimove horore! Davno sam počela sličiti uspavanoj (eutanaziranoj) ljepotici, u mirisu dimnih zavjesa od  srednjovjekovnih lomača za pročišćenje zraka, uz obavezni dance macabre bolesnih ispred praga i prozora, za koje nikada nisam bila sigurna da li se raspojasano smiju, ili u strahu vehementno podvriskuju. Njima ne bi pomogla ni Trumanova jaja, pomislih, sjećajući se, usto, i spaljenih afričkih sela, ebolom zaraženih, naracijom naučne ekvidistance opisanih u knjizi koju sam redigovala, tokom kratkog buđenja iz sna, da bih zaspala ponovo, nakon što je ova dospjela do europskih akademskih krugova.

Visokosofisticirani darvinizam i Potop
U sredstvima javnog informiranja, nimalo lijepe vijesti: repriza prošlogodišnje, ili nova epizoda haosa koja bi se mogla proširiti na jednu trećinu čovječanstva, definitivno lišenog "prekidača" za isključivanje ludosti i gluposti. Koliko je ljudski rod daleko od apsurda maksime: "dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane?" U Subsaharskoj regiji milioni umiru od gladi, a scene dugih kolona jedva pokrivenih prašnjavih, bolesnih i ekstremno izgladnjelih žena, djece, muškaraca! Izaziva osjećanje stida i u meni koja nemam baš previše! Da li bismo bismo bili drugačiji da smo i sami "neko"? Plašim se odgovora što bi mogao iznjedriti novo pitanje: zašto se na najvećim svjetskim TV stanicama, godinama emituju jedni te isti korektivno-didaktički prizori, ako je bilo dovoljno vremena da se toj metanaraciji, sa motivima brižljivo čuvanim od javnosti, dade human epilog? Ovdje bi već Trumanova jaja pomogla, ali očito nije namjera, a još manje cilj prekratiti agoniju, s rezigniranošću zaključujem, dok mi likovi svjetskog establišmenta iza titan(ijum)skih kapija, satelitima osmatranih, sa sve njihovim pripuzima, blaziranog izgleda, ogrezlim u perverziju pravljenja skupocjenih sapuna od vlastitog sala, prežderavanjima natučenog, kao kontrapunkt Trumanovim jajima, promiču pred očima u ulozi dominantne vrste iz romana „Vremenska mašina“. Za to vrijeme Eloi i dalje marširaju u muku, bez svog zalutalog vođe-junaka! Postoji samo jedna vrsta ljudi kojima, nerijetko, duboko u sebi "zavidim"! Riječ je o samosvjesnim i u sebe potpuno sigurnim zatočenicima Napoleonova sindroma koji nikada ne dođu u dilemu o valjanosti njihove percepcija, recepcije, koncepcije i ostala zbirka "cija"! A, u svakom vremenu i svim sistemima njihovi klo(v)novi su tu, sada već i uz pomoć sjajno uznapredovale tehnologije krioprezervacije, u čiju učinkovitost uvjerava i nedavni podvig naučnika Instituta za biofiziku Ruske akademije nauka, uzgojem biljke iz sjemena starog 30 hiljada godina, pronađenog u slojevima sibirskog leda.Unatoč brižljivo organiziranoj novoj verziji sinemaskop kolor potopa, uvijek postoji negdje Noina barka spasa. Ostaje nejasno da li je ovaj put riječ o replici Pandorine kutije sa genima Morloka, ili zaleđenom Prometeju koga će, kako sada stvari stoje, Olimp ponovo okovati, da mu orlovi i vrane jetra kljucaju, sve dok se čovjek ne rodi, spreman da preuzme krivicu ljubavi na sebe:
''Ovakvu ćeš podnosit vječno strašnu kob,
jer ne rodi se još tko riješit će te tog.
To kazna je što ljudski ljubio si rod.'' (Eshil, Okovani Prometej)

Wednesday, June 27, 2012